Moj najveci strah je bio da odrastem. I onda se to dogodilo. Niotkuda i sasvim neprimetno, kao kad tigar lovi svoj plen. Ne postanete svesni sve dok vas ne zgrabi svojim parajucim kandzama i razdere vas iznutra. Odrastanje nema veze sa godinama. To je posledica neceg sto vas je navelo da potpuno preokrenete svoj nacin razmisljanja i odreknete se stvari koje vas cine srecnim, ili vam pak oduzmu to i polako pocinju da nestaju i bivaju zaboravljeni. Dobrodosli u stvarnost...
Stojim na autobuskoj stanici vec neko vreme i posmatram prvi sneg ove godine. "Stvarno je predivno" - pomislih u sebi, ali to ne osecam. Osecam samo hladnocu, a to nema veze sa vremenom. Pokusavam da prizovem taj osecaj, ali bez uspeha. Svuda je buka automobila i ljudi koji mi nedozvoljavaju da se vratim u proslost i setim se kako je bilo predivno gledati nagore i radovati se svakoj od milijardu pahuljica kojе ispadnu iz tog parceta neba. Sve te pahuljice su bile radost jednog deteta koje je provodilo sate praveci najveceg Sneska u dvoristu sve dok ga grcevi u prstima nisu savladali. Medjutim one su pregazene i odavno su se istopile. Pasce opet nove, ali to ce biti necije druge pahuljice, nekog drugog deteta na koga majka vice da se ne glupira nego da ulazi u kucu. On ce prvo isprljati hodnik svojim blatnjavim cizmama pre nego sto se ususka pod toplo cebe i tako ce nemo lezati satima u tisini i gledati novogodisnju jelku kako treperi u mraku ne razmisljajuci ni o cemu.
Stavljanje svakog ukrasa na jelku je uvek bilo nesto posebno i citav decembar bih iscekivao taj dogadjaj sa nestrpljenjem. To nikad nije predstavljalo puko kacenje stvari na razbacane grane. Ukrasavati jelku znaci udahnuti joj dusu. Nekad bi to potrajalo i par sati dok se ne pronadje savrseno mesto za svaki ukras. Onda bi se uglavnom vrzmao oko nje diveci se svojoj kreaciji i pri tom lomeci par staklenih ukrasa.
I ispred mene se nalazi ukrasena jelka koja treperi jace nego decakova. Razlika je u tome sto je ova visoka par metara i okitili su je ljudi iz vatrogasne sluzbe jer im je tako bilo naredjeno. Pokusavam da zamislim kako izgleda decakova jelka i uspevam, ali nista ne osecam i pokusavam da nadjem razloge zbog cega mi autobus kasni. Nadao sam se da cu do 8 sati biti u Novom Sadu, ali stvarnost je da vec vise od pola sata stojim na stanici pokusavajuci da se sakrijem od promaje i ugrejem ozeble prste.
Stojim na autobuskoj stanici vec neko vreme i posmatram prvi sneg ove godine. "Stvarno je predivno" - pomislih u sebi, ali to ne osecam. Osecam samo hladnocu, a to nema veze sa vremenom. Pokusavam da prizovem taj osecaj, ali bez uspeha. Svuda je buka automobila i ljudi koji mi nedozvoljavaju da se vratim u proslost i setim se kako je bilo predivno gledati nagore i radovati se svakoj od milijardu pahuljica kojе ispadnu iz tog parceta neba. Sve te pahuljice su bile radost jednog deteta koje je provodilo sate praveci najveceg Sneska u dvoristu sve dok ga grcevi u prstima nisu savladali. Medjutim one su pregazene i odavno su se istopile. Pasce opet nove, ali to ce biti necije druge pahuljice, nekog drugog deteta na koga majka vice da se ne glupira nego da ulazi u kucu. On ce prvo isprljati hodnik svojim blatnjavim cizmama pre nego sto se ususka pod toplo cebe i tako ce nemo lezati satima u tisini i gledati novogodisnju jelku kako treperi u mraku ne razmisljajuci ni o cemu.
Stavljanje svakog ukrasa na jelku je uvek bilo nesto posebno i citav decembar bih iscekivao taj dogadjaj sa nestrpljenjem. To nikad nije predstavljalo puko kacenje stvari na razbacane grane. Ukrasavati jelku znaci udahnuti joj dusu. Nekad bi to potrajalo i par sati dok se ne pronadje savrseno mesto za svaki ukras. Onda bi se uglavnom vrzmao oko nje diveci se svojoj kreaciji i pri tom lomeci par staklenih ukrasa.
I ispred mene se nalazi ukrasena jelka koja treperi jace nego decakova. Razlika je u tome sto je ova visoka par metara i okitili su je ljudi iz vatrogasne sluzbe jer im je tako bilo naredjeno. Pokusavam da zamislim kako izgleda decakova jelka i uspevam, ali nista ne osecam i pokusavam da nadjem razloge zbog cega mi autobus kasni. Nadao sam se da cu do 8 sati biti u Novom Sadu, ali stvarnost je da vec vise od pola sata stojim na stanici pokusavajuci da se sakrijem od promaje i ugrejem ozeble prste.
Takve stvari nikada ne umiru. Samo bivaju zatrpane nekim drugim, najčešće, na žalost, tužnim. I nežne pahulje koje se lagano tope na dečakovom licu još uvek su u njemu. Na dečaku je da ih pronađe, negde sakrivene, sada možda daleke... Nisu zauvek izgubljene, tu su, samo čekaju da budu vraćene.
ReplyDeleteA stvarnost uvek može biti makar ovlaš obojena snovima...
kad vec stavljas ovakve komentare sto ne bacis olovku u ruke i malo se das u pisanije? :)
ReplyDelete